§.229. §.230. §.231. Glava 18. O veznici h. 1. Veznici (conjunctiones) zovu-se one rěči, koje kažu savez, u kojem-se nalaze izreke i rěči medju sobom. 2. Svaka-je izreka ili neò visna, kojom-se štogod za istinu tvèrdi, kao: ja píšem; ili òvisna, kojom-se ništa netvèrdi, nego-se druga koja izreka razjašnjuje, n. p. da gornjoj izreci „ja pišem" dodam „kad hoću.“ 3. Sve izreke, koje u savezu stoje s kojom drugom izrekom, ili-su s njom uzporedjene (coordinatae), ili njoj podredjene (subordinatae). 4. Uzporedjene-su one izreke, koje-su sve ili neovisne, ili jednoj istoj izreci jednako podčinjene, n. p. ti čitaš, a ja pišem (obě neovisne). 5. Podredjene-su one izreke, koje-su s drugom kojom izrekom tako skopčane, da služe samo za dopunjenje one izreke ili da-joj koji drugi dio opisuju, n. p. dobro-ćuse učiti, ako zdrav budem; zaboravio-sam, što-si-mi kazao. Podredjena izreka zove-se i drugotna, a ona, kojoj je podredjena, zove-se glàvnā. Pazi 1. Glavne-su dakle izreke ili neovisne, t. j. takve, koje nijednoj drugoj nisu podredjene; ili pak ovisne, t. j. koje-su i same opet kojoj drugoj glavnoj izreci podredjene. Pazi 2. Kada koja drugotna izreka prekida glavnu, pak ù njoj stoji, onda-joj-se veli, da-je umetnuta, n. p. rědki, kad - - su zdravi, misle na bolest. Ako pak drugotna stoji pred glavnom, kaže-joj-se, da-je sprednjā; a za sledeću glavnu izreku veli-se, da-je zädnjā; n. p, ako bude sutra lěpo vreme (sprednja), pojti-ću-se prošetati (zadnja). Děle-se veznici na uzporedne i podredne. Uzporedni vežu uzporedjene izreke medju sobom; a podredni véžu drugotne iliti ovisne izreke s glavnimi. Uzporedni-su veznici sledeći: 1. spojni (copulativae): i, a, pak (pa), te, ter(e); takodjer; ni, nìti (ili nit). 2. razstavni (disjunctivae): ìli, ìliti; äli, àliti, àlibo, òli. 3. protivni (adversativae): a, àli; nègo, da; páko (paka); nu, no; već; sàsvīm tīm, prìsvēm tōm (zàsve), ìpak věndar. 4. uzročni (causales): -bo, jér, jêre, zašto, jérbo, zaštobo. 5. zaključni (conclusivae): dakle, zàto, zašto; s tóga, sbòg tōga, ràdi tóga (tóga ràdi), ràdi čèsa (čèga ili šta), ràdi koje stvári, ràdi kójega uzroka. Pazi. Nêkoji òd njih vežu pojedine rěči, a drugi samo izreke. 1. Upitni (interrogativae). Simo spadaju upitna zaimena, prislovi i veznici, kad-se njimi nepita upravno nego samo neupravno u ovisnoj izrezi; n. p. neznam, ni tko-si, ni što-si, ni gdě si bio, ni odakle-si došao, ni kamo-ćeš pojti. Takva-su: a) zaimena: tko, što, koga, česa, ili čega, komu, ili čemu; čim, koji, -a, -e, čiji, -a, -e, kakov, kolik, zašto, po što, radi šta, itd. b) prislovi města, vrěmena i načina: gdě, kamo, kuda, dokle, odakle ili odkuda, kada, kako. c) obći upitni veznici: -li, je-li, da-li, jeda-li, zar da; nije-li da-li ne, zar da ne. 2. Prispodobni (comparativae); ovi-su dvovèrstni, jedni vežu samo pojedine rěči, n. p. kào, käono, kầno, kànoti, käoti, kakoti, kàkonoti, käkti, kó (koti, kot); drugi vežu i rěči i izreke: kako, kakògod(er), kao god, kao gồdir, kao što, kao da, kako da, kầno da; kòliko godir; kämoli ne (i odatle pokvareno: nèkmoli i nèkamoli). 3. Pogodbeni (conditionales), i to: a) za mogući uvět: àko, -li, àko-li, ako pak ván ako; ako ne, àko-li ne, ako pak ne, ván ako ne. ne, samo àko, b) za nevěrojatni uvět: da, da páko, samo da, van da; da ne, da pako ne, samo da ne, van da ne. jer da. 4. Uzročni (causales): bùdūć da, kad već, zašto da, 5. Dopustni (concessivae): àko i, ako prém, prém ako, makar àko; da, prémda, zàsve da, mäkar da, bùdi da. 6. Naměrni (finales): da, jëda, něka, nà svèrhu da (za da); da ne, jeda ne; da tim, da neka. 7. Poslědični (consecutivae): da, tako da, onako da; da ne, tako da ne. §.232. 8. Vrěmenni (temporales): dočim, dok, dokle, netom, čim, čim prije, pošto, kako, izzakako, pokle. Osim toga i odnosna zaimena (koji, a, e, što) vežu podredjene izreke; a tako i upitni prislovi města, vrěmena, količine i načina, kad odnosno služe, t. j. kad-se na koji njim odgovarajući prislov (ili javno izrečen ili razumljen) u glavnoj izreci odnose; n. p. pojti-ćemo na šetnju (onamo), ka mosmo jučer hodili, §.233. Glava 19. Ou met k u. Umetak (interjectio) jest onakva rěčica, koja ili znači kakvo ćutjenje (žalost, radost, itd.), ili pokazuje kakov naravni glas (životinje, puške, zvona, itd.), a nestoji u nikakvu grammatičnu savezu s ostalim govorom. Umetci-su ili izvorni: ó, hó, jào, itd. ili od druguda izvedèni: evo, eno, gle, itd. I jedni i drugi mogu značiti: 1. zazivanje: ó, ój, hó! 2. bol duše ili těla: ào, jao, jóh, jój, àh, òh, ùh, vàj! àvaj, vàjmeh, kükü! kükü lèle! àjme, pòmagaj, jädan, bölan. 3. radost: ả! àh, hà, àha, oho, ala, hàj, hàja! itd. 4. čudjenje: ó, òho, ìhi, àla, gle čuda! nu! nuti, itd. 5. nepovoljnost: uh, hú, pí! 6. směh ahaha, ihihi! 7. nukanje: de, dède, deder! 8. naravski glas: mú, miau, pú, tresk! Pazi. Ima-jih još mnogo, osobito koji služe za zvanje, těranje i nu kanje raznih domaćih životinjah, koje-će-se svaki i sám, oko uzhtije, iz običaja naučiti. Sadèržaj. Pojam i děli slovnice §§. 1—2. I. Glasoslovje. O slovih §§. 3–16; o děljenju rěčih i količini §§. 17–26. O naglasku u obće §§. 27-35. Obća pravila §. 36; posebna pravila za jednoslovčane, dvoslovčane i troslovčane glavne forme §§. 37-43. O nesamostalnih rěčih §§. 44-47. O skakanju accenta §§. 48-50. Izvod iz svih izloženih pravilah o naglasku §. 51. O pravopisu §§. 52-69. II. Pregibanje rěčih. Děljenje rěčih §. 70. O samostavnom imenu §§. 71. i 72. O spolu samostavnikah §§. 73-83. O broju, padežu i sklonitbi §§. 84-89. Sklonitba I. samostavnikah §§. 90-99. Sklonitba II. samostavnikah §§. 100-105. Sklonitba III. samost. §§. 106-110. O nepravilnih samostavnicih §§. 111-112. O pridavniku §. 113. Sklonitba pridavnika §§. 114–118. O stupnjih pridavnika §§. 119-120. O naglasku drugoga i tretjega stupnja §. 121. O manjkavih pridavnicih §§. 122. i 123. O brojniku §§. 124-134. O zaimenu §§. 135–141. O glagolju u obće §§. 142-149. O sprezi §§. 150-158. Sprega pomoćnih glagoljah §. 159. O pravilnoj sprezi i izvodjenju vrěmenah §§. 160. i 161; i to iz sadanjega indicativa §. 162: pak iz neopreděljena načina §. 163; kao izvodjenje imperfecta §. 164; historičnoga per fecta §. 165; participija opisnoga §. 166; pravoga participija tvornoprošloga §. 167; tèrpnoga participija §. 168. O glagoljih dvoje glavne forme §. 169; izvodjenje ostalih vremenah §. 170. Priměr tvorne sprege §. 171. Po'vratni i uzajamni glagolji §§. 172-173. Tèrpna sprega §. 174. Neosobni glagolji §§. 175-176. Nepravilni gla golji §. 177. Manjkavi glagolji §. 178. O naglasku |